U skladu sa članom 14. stav 1. Zakona o porezu na dohodak građana (“Sl. glasnik RS”, br. 24/01, 80/02 – dr. zakon, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06 – ispravka, 31/09, 44/09, 18/10, 50/11, 91/11 – US, 93/12, 114/12 – US, 47/13, 48/13 – ispravka, 108/13, 57/14, 68/14 – dr. zakon, 112/15, 113/17, 95/18, 86/19, 153/20, 44/21, 118/21), zaradom se smatraju i primanja u obliku bonova, hartija od vrednosti, osim akcija stečenih u postupku svojinske transformacije, novčanih potvrda, robe, kao i primanja ostvarena činjenjem ili pružanjem pogodnosti, opraštanjem duga, kao i pokrivanjem rashoda obveznika novčanom nadoknadom ili neposrednim plaćanjem.
To konkretno znači da popust koji poslodavac omogući samo svojim zaposlenima (ne i ostalim kupcima), za kupovinu robe u njegovim maloprodajnim objektima, predstavlja činjenje ili pružanje pogodnosti koje ima poreski tretman zarade, te se na isti (popust) obračunavaju porez na zaradu i pripadajući doprinosi za obavezno socijalno osiguranje.
Dakle, poslodavac treba neto iznos popusta da uveća za pripadajući porez i doprinose (da “brutira” neto iznos popusta), zatim da doda tako utvrđen bruto iznos popusta na bruto zaradu zaposlenog (ili da za iznos popusta uveća neto zaradu i onda ukupni iznos da “brutira”), zatim obračuna, obustavi i plati pripadajući porez i doprinose na ceo iznos (bruto zarada + bruto popust) i na kraju obustavi neto iznos popusta prilikom isplate neto zarade zaposlenom.
Iz ovog sledi zaključak da je neophodno razrešiti pitanje evidencije onih zaposlenih koji su tokom meseca ostvarili popust i u kom iznosu.