Prema članu 197. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13, 75/14, 13/17 – US, 113/17, 95/18 – dr. propis) poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini da zaključi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Zakonsko ograničenje trajanja privremenih i povremenih poslova (120 radnih dana u kalendarskoj godini) ne može se produžavati.
To bi značilo da, ukoliko postoji potreba za obavljanjem određenih poslova duže od 120 radnih dana, poslodavac je dužan da te poslove utvrdi svojim aktom (pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova), a za njihovo obavljanje sa angažovanim licem zasnuje radni odnos, odnosno zaključi ugovor o radu.
U Obrazloženju presude Vrhovnog kasacionog suda (VKS) Rev 2 2050/2015 od 11.02.2016. godine se konstatuje da, imajući u vidu karakter ovih poslova (da se radi o privremenim i povremenim poslovima), Zakon o radu tu vrstu rada tretira kao rad van radnog odnosa koji ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vreme.
Međutim, u presudi VKS Rev 2 064/2018 od 10.06.2020. godine, kada se ugovor o privremenim i povremenim poslovima obnavlja više puta za iste poslove u periodu dužem od 12 meseci, ovaj sud je izneo stav:da, kada je očigledno da za tim poslovima postoji stalna potreba, te poslove treba sistematizovati, ako nisu sistematizovani;
- da, ukoliko su poslovi sistematizovani, a za njih se zaključuju ugovori o privremenim i povremenim poslovima, jasno je da poslodavac želi
- da izbegne okolnosti za primenu pravila iz člana 37. stav 6. Zakona o radu (prerastanje u rad na neodređeno vreme), a što je suprotno načelu zabrane zloupotrebe prava propisanih članom 13. Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ”, br. 29/78…44/99, “Sl. glasnik RS”, br. 18/20).
Iz ovog sledi da po ovoj presudi u navedenim slučajevima postoji osnov da ovakav rad preraste u rad na neodređeno vreme.