Prema članu 197. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13, 75/14, 13/17 – US, 113/17, 95/18 – dr. propis) poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini da zaključi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Zakonsko ograničenje trajanja privremenih i povremenih poslova (120 radnih dana u kalendarskoj godini) ne može se produžavati. To bi značilo da, ukoliko postoji potreba za obavljanjem određenih poslova duže od 120 radnih dana, poslodavac je dužan da te poslove utvrdi svojim aktom, a za njihovo obavljanje sa angažovanim licem zasnuje radni odnos, odnosno zaključi ugovor o radu.
Dakle, ako bi lice bilo angažovano za obavljanje poslova po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, a ti poslovi potraju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini, poslodavac bi bio u obavezi da za obavljanje tih poslova, koji su utvrđeni aktom o sistematizaciji, zaključi ugovor o radu. Ako poslodavac ne bi to učinio, onda bi se stekli uslovi iz člana 32. stav 2. Zakona o radu i automatski bi se smatralo da je zasnovan radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad.